[You must be registered and logged in to see this link.][You must be registered and logged in to see this image.]Našoj redakciji zanimljivu priču ustupio je Mladen Ibler, dr. med., o brodu “Marina”, koji je zasigurno poznat brojnim Zadranima koji su njime putovali na Silbu.
“Dolazeći na godišnji odmor, više od trideset godina sam s obitelji boravio na otoku Silbi, na koju smo dolazili putujući iz Zagreba, najčešće preko Zadra. Od Zadra do Silbe plovili smo brodom Marina, sve do 2006. godine kada je bio povučen iz plovidbe. Plovidba Marinom ostala nam je baš kao i drugim brojnim putnicima, u lijepoj i nezaboravnoj uspomeni. Taj nam je put zapravo bio uvijek poseban doživljaj, poput najljepšeg izleta!
Znao sam da je brod izgrađen u Danskoj i da je plovio u Švedskoj, no želio sam saznati nešto više o njegovoj povijesti. Tragajući za informacijama, koristio sam se domaćim novinama – posebice riječkim Novim listom, časopisom Pomorstvo Cresa i Lošinja br.4, 2005. (opis plovidbe od Stockholma do Malog Lošinj Josipa Grubišića), te danskim i švedskim novinama Aalborg Stifttidende, Fraederikshavns Avis, Göteborg-Posten iz tridesetih godina prošloga stoljeća, kao i Svensk Sjöfarts Tidning. Također sam stupio u vezu s knjižnicom u Frederikshavenu kao i Pomorskim muzejom Bangsbo na sjeveru Jytlanda. Neke opće podatke pronašao sam i na internetu.
Danski tisak iz sjevernog Jytlanda (Aalborg, Frederikshavn) od 11. i 12. lipnja 1936. iscrpno izvještava svoje čitatelje o probnoj plovidbi broda Kronprinsessan Ingrid, njegovim značajkama i slavlju pri njegovoj predaji švedskom naručiocu, pomorskoj agenciji A-B Göteborg-Frederikshavn Linien. Brod je dobio ime po švedskoj princezi Ingrid, udanoj za danskoga princa, budućega kralja Frederika IX., oca današnje danske kraljice Margarete.
Brod Kronprinsessan Ingrid bio je izgrađen u poznatom brodogradilištu u Frederikshavnu (Frederikshavn Værft) prema najsuvremenijoj tehnologiji toga vremena, visoke kvalitete i unutrašnje opreme kojoj je uzor – razumljivo u znatno manjim dimenzijama bio Queen Mary. Dimenzije broda iznosile su 63,97x10,93x4,40m, težine 1417 BRT, 539 NRT, a pokretala su ga dva 6-cilindrična diesel-motora švedske proizvodnje Atlas-Polar M46M (Stockholm) s ukupno 2400 KS. Uz 32 člana posade, mogao je primiti 400 putnika te 20 – 30 vozila.
Pri probnoj plovidbi 11. lipnja ispitana su svojstva manevriranja, brzina broda, mjeren je intenzitet vibracije, kontroliran navigacijski sustav itd.
Nazivajući brod plovećom palačom, novinari poimence navode uglednike, nazočne ovom svečanom događaju: direktora brodogradilišta Frederika Thomsena, vlasnika A-B Göteborg-Frederikshavn agencije konzula Harry Trapa, inicijatora za gradnju novog broda, poštanskog nadzornika Jakoba Andersena i druge.
Dvanaestoga lipnja 1936., točno u osam sati ujutro brod Kronprinsessan Ingrid pristao je u Göteborškoj luci, svečano dočekan od mnoštva oduševljenih građana. Nakon manjeg broda Najaden koji je godinama prije toga povezivao Švedsku sa Jytlandom u Danskoj, novi je brod mogao primiti ne samo znatno veći broj putnika, već ih je osvajao i dotad neviđenim luksuzom.
U prigodnoj svečanosti, direktor brodogradilišta Frederik Thomsen u svojem je govoru izrazio nadu da će brod biti prihvaćen u Švedskoj s istom ljubavlju, kao što je i Danska prihvatila švedsku princezu. Veliki župan Jacobsson zahvalio se u ime pomorske agencije uz želju da novi brod bude još jedna spona za razvoj dobrih odnosa između Švedske i Danske.
Nakon toga je kapetan broda Gunnar Jönsson naredio da se s jarbola spusti danska zastava, te je uz izvođenje švedske himne Du gamla, du fria podignuta švedska zastava. Veliki župan je podigao čašu za zdravicu i budućnost broda, a svečanost je završila danskom himnom.
Brod Kronprinsessan Ingrid je plovio između Göteborga i Frederikshavna. U ljetnom razdoblju polazio je iz Göteborga u 7.20 a dolazio je u Frederikshavn u 11 sati, polazak iz Frederikshavna bio je u 18 sati.
Već 8. rujna 1939. – sedam dana nakon početka II. svjetskoga rata – Kronprinsessan Ingrid napušta Frederikshavn i ostaje u doku u Švedskoj sve do lipnja 1945., kada iznajmljen Švedskom Crvenom Križu transportira 6.566 ratnih zarobljenika iz njemačkih koncentracijskih logora na oporavak u Švedsku Predratna pruga plovidbe Göteborg-Frederikshavn obnovljena je 1946. Četiri godine kasnije, 30. rujna 1950. brod je predan danskom brodogradilištu Burmeister&Wain u Kopenhagenu radi produženja trupa. Radovi su završeni 12. prosinca nakon čega je dužina broda, uz nepromijenjenu širinu, iznosila 71,81m.
Kronprinsessan Ingrid je nakon toga mogao primiti 600 putnika i 40 automobila. Istodobno je povećana dimenzija brodskoga salona u kojem je obnovljen namještaj i dodan pianino.
U razdoblju od 1936. do 1955. brod je prevezao 1,250.000 putnika, 59.400 vozila i preplovio 307.622 morskih milja. Pritom valja uzeti u obzir da je za vrijeme 2. svjetskoga rata ležao privezan u doku.
Godine 1955. brod je prodan Ångfartygs Ab Gotlandu i ime mu je promijenjeno u Christoffer Polhem – prema švedskom fizičaru i izumitelju, rođenom u mjestu Visby (1667.-1751.). Brod je tada plovio između Visbya i Nynäshamma, a kasnije i do Västervika. Godine 1961. je dobio novu portu na krmi. Ubrzo je promijenio brodovlasnika i došao u ruke Expresslinjen Ab Stockholm i dobio novo ime - Marina. Nova plovidbena pruga bila je Gräddo – Mariehamn, a nakon svibnja 1966. Stockholm – Mariehamn. Na brod bi se ukrcali putnici koji su koristili plovidbu međunarodnim vodama između Švedske i Finske za kupnju duty free cigareta i alkoholnih pića, te za uživanje jeftinih pića na brodu.
Na sreću, bez ljudskih žrtava, 18. kolovoza 1969., Marina se je sudarila s njemačkim brodom Lucy Essberger pri čemu je bila oštećena lijeva strana pramčanoga dijela. Nakon te havarije brodovlasnik je Marinu odlučio prodati. Brod je privremeno osposobljen tek toliko da udovolji zahtjevima Lloyd´s registra, čiju je klasu imao i na taj način dobije potrebne svjedodžbe za plovidbu.
Sedmoga studenog 1969. Marina je prodana Lošinjskoj Plovidbi OOUR-u Brodarstvo Rijeka za 200.000$. Tehnički inspektor Lošinjske Plovidbe Josip Grubišić, koji je kao 1. upravitelj stroja pod zapovjedništvom kapetana duge plovidbe Maksa Turine bio član posade, opisao je plovidbu Marine od Stocholma do Malog Lošinja u časopisu
Pomorstvo Cresa i Lošinja br. 4, 2005. Ovdje donosim skraćeni izvod njegovog opisa:
”Odmah nakon iskrcaja pilota na izlasku iz luke Stockholm prepušteni smo sami sebi i hladnim i valovitim vodama Baltičkog mora. Već prve noći plovidbe more je postajalo sve nemirnije, da bi drugi dan bilo olujno. Tako smo se našli odmah na početku putovanja u iskušenju, pa je do izražaja došlo naše pomorsko i tehničko iskustvo, a bila je to i prigoda da osjetimo maritimske sposobnosti starog, ali čvrsto građenog trajekta. U nevremenu koje nas je snašlo, naš vrlo sposoban i stručan električar, iako pomorac od ranije obolio je od morske bolesti. Nakon toga, prvi časnik palube umislio je da ga netko truje hranom.
Vrijeme se poboljšalo, približavali smo se ulazu u Kielski kanal. Toga dana smo primijetili da se s karterskim uljem miješa rashladna voda. Nakon nekoliko sati zajedničkoga rada cijelog osoblja stroja, izmijenjena je košuljica cilindra br. 2 kroz koju je prodirala voda.
Dolaskom pred Kielski kanal ukrcali smo pilota za prolaz kanalom. Ali - opet problemi, sada s kormilarskim uređajem zbog kojih smo morali remorkerima biti odvučeni u luku. Pokazalo se da je električni 22-žilni kabel od komandnog mosta do kormilarskog uređaja pregorio. Nabavili smo novi i ugradili ga, radeći bez prestanka.
Nakon što je uređaj kormila isproban uz nazočnost eksperta Lloyd`s registra, dobijen je certifikat uz koji smo mogli nastaviti plovidbu. Ali, tu nije bio kraj nevoljama. Prvi časnik se više nije htio vratiti na brod, pa su zapovjednik i drugi časnik palube preuzeli mi njegove obveze. Oni su sada morali biti na straži 6 i 6 sati umjesto normalnih prije 4 u službi i 8 slobodnih.
Izlaskom iz Kielskog kanala došli smo na ušće rijeke Elbe i preko Helgolandskog zaljeva ušli u Sjeverno more. More je bilo prilično uzburkano, ali mnogo manje no što je bilo u Baltičkome moru. Srećom, u Doverskim vratima nije bilo magle, koja pomorcima predstavlja najveću opasnost, pogotovo u ovakvim uskim prolazima gdje je promet brodova gust.
Uz lijepo vrijeme doplovili smo do luke Portsmouth, u kojoj smo na sidrištu primili gorivo i hranu.
Ucrtana je nova ruta kanalom La Manche do otoka Ouessant, svjetionika blizu francuske obale koji dočekuje brodove na njihovim plovidbama na ulazu u Biskajski zaljev. Bilo je dosta mrtvoga mora, tako da je naša Marina podrhtavala na tim velikim valovima čineći se poput ljuske oraha, prema onim velikim oceanskim brodovima koje smo usput susretali. Nakon nekoliko dana plovidbe dočepali smo se rta Fisterra, svjetionika koji brodovima označava da su se izvukli iz tog famoznog zaljeva, kojeg mi pomorci nazivamo grobljem brodova.
Sada počinje plovidba uz obala Portugala do još jednog poznatog rta, St. Vincente gdje se prolazi uz strmoglave visoke hridine. U glavi se kovitlaju svakakve misli, pa i one najgore, što bi se dogodilo da otkažu poslušnost glavni motori i valovi bace brod na obalu. Tu se sigurno nitko ne bi spasio. No to se brzo zaboravlja, jer već skrećemo u zavjetrinu ispod obale Portugala, na putu prema Gibraltarskim vratima. Prolazimo uz zdanje samostana Sagres, gdje nam franjevci mašu plahtama i pozdravljaju, kako je to stoljećima uobičajeno na tim morskim putevima. S Marine se zdušno otpozdravlja brodskom sirenom.
Sljedećih dana približavamo se prolazu kroz Gibraltar i u zoru lijepog i sunčanog dana uplovljavamo u luku Gibraltar da se opskrbimo gorivom i hranom.
Istoga dana ponovno smo isplovili na otvoreno more, ali sada u mirne vode Sredozemlja. Dani su sunčani, temperatura zraka vrlo ugodna, tako se neki članovi posade sunčaju na palubi broda, u zavjetrini. Poslije nekoliko dana mirne plovidbe prolazimo pokraj grupe vulkanskih otoka Lipari i kod rta Faro skrećemo k Mesinskom prolazu između luke Messina na Siciliji i Reggio di Calabria na Calabriji. Neki od nas stavljaju pisma napisana obiteljima, s umetnutim cigaretama, te ih bacamo u more, znajući da će ih pošteni ribari obavezno poslati na određene adrese.
Naša Marina bori se s jakim strujama te uplovljavajući u Jonsko more slijedećeg dana hvatamo rt Sta Maria di Leuca i ulazimo u Otrantska vrata.
Konačno smo i u našem lijepom plavom Jadranskom moru i prolazeći pokraj Visa svi postajemo veseliji i razgovorljiviji, jer do dolaska u Mali Lošinj sada je tek nekoliko sati. Konačno, nakon prijeđenih 3.760 morskih milja i ukupno 20 dana, što plovidbe, što stajanja po lukama, uplovljavamo u Mali Lošinj gdje nam je priređen srdačan doček mještana Malog Lošinja i predstavnika naše kompanije”- završava dio Grubišićevog zapisa.
Marina je započela svoju redovitu plovidbu u Jadranu 15. svibnja 1970. između Rijeke, Cresa i Rabca te kasnije na liniji Zadar - Mali Lošinj – Pula – Koper te dva puta tjedno preko Unije. Vikendom je plovila i do Riminija u Italiji, a kasnije do Ancone. Godinama je povezivala otok Silbu s kopnom, ploveći između Zadra i Pule, preko Malog Lošinja. Vikendom je kasnije plovila i do Venecije, što je uz ostale putnike, u ljetne mjesece koristila mladež na Silbi, kojoj je susretljivi i ljubazni zapovjednik broda kapetan Mario Salata katkad dopuštao da prenoće na palubi Marine. Sigurno da se mnogi još i danas, nakon mnogo godina sjećaju tih toplih i zvjezdanih noći!
Marine se još i danas rado sjećaju stari Silbeljani kao i redoviti posjetitelji tog našeg prelijepog otoka, za čije je stanovništvo veza sa Zadrom i Malim Lošinjem od životnog značenja. Na brodu su se često sretali stari prijatelji – osobno sam početkom 70-tih susreo mog prijatelja skijaškog instruktora iz planinarskog društva ”Velebit” koji živi u Parizu, a kojeg nisam vidio dvadesetak godina. Čuo sam i priče mojih kolega, koji su se na Marini sreli sa starim ljubavnim vezama iz mladih dana. Takve bi se uspomene, već prema situaciji, znale obnoviti uz čašicu prošeka ili travarice. Na palubi su se mogle iznajmiti ležaljke za sunčanje a na brodu je bio bar i restoran s prvoklasnom kuhinjom i poslugom.
Stolovi su bili pokriveni s čistim bijelim stolnjacima, posrebreni jedaći pribor bio je kao u prvoklasnim hotelima, a hrana je privlačila mnogobrojne sladokusce – među inima i danas pokojnog kompozitora i umjetnika Igora Kuljerića, kao i također pokojnog sveučilišnog profesora Velimira Filipovića, koji su na dvosatnom putovanju od Zadra do Silbe imali dovoljno vremena za prvoklasni ručak. Osobno, frigane svježe, jadranske lignje nisam nigdje bolje jeo nego na Marini. Obiteljski jazzband Hawlina znao bi dočekati brod na Silbi popularnom pjesmom ”Marina”, na kojoj bi se zapovjednik broda zahvaljivao, spuštajući s kapetanskog mosta na konopcu privezanu bocu pjenušca! Obitelj Hawlina, koja je jedna od najstarijih posjetitelja Silbe s mnogobrojno djecom i unucima imala je tamo čak i svoju nogometnu momčad!
Nažalost, situacija postaje znatno manje idiličnom početkom srpske agresije na Hrvatsku. Marina je 1991. prevozila humanitanu pomoć u Dubrovnik i sudjelovala u evakuaciji izbjeglica iz Dubrovnika i Konavala, uglavnom djece, žena i bolesnika. Te je godine brod bio dva puta izložen vatri Jugoslavenske ratne mornarice pri čemu je komandni most oštećen krhotinama granata. Konačno je u pratnji ratnih brodova bio odveden u mornaričku bazu Zelenika u Boki Kotorskoj.
Tih se dana sjeća Mario Zorović, ”kapo makine” koji je niz godina plovio na Marini: ”Drže nas na nišanu, pretražili svaki kutak broda, ništa nisu našli. Na kraju nisam izdržao, pitam što tražite a oni odgovaraju: tražimo ustaše. A mi smo imali pun brod djece s teškoćama u razvoju!”
Brod je bio interniran u Zeleniki do ljeta 1994. nakon čega je redovita linija Zadar-Silba-Mali Lošinj-Pula-Koper obnovljena. Za spasilačke akcije na moru brod Marina je dva puta puta odlikovan Vjesnikovom Plavom vrpcom. Prvi put kolektivno s brodovima Jadrolinije za plovidbe u vrijeme Domovinskog rata, a drugi put samostalno za spašavanje brodolomaca – jedriličara. Zbog svoje stručne i susretljive posade postao jedan od najpopularnijih brodova tzv. jadranske Bijele flote.
Nakon 70-godišnje plovidbe Marini su istekli plovidbeni dokumenti, produženje klase za slijedeće tri godine i održavanje u plovidbenoj funkciji bilo bi preskupo, pa je u ”Lošinjskoj Plovidbi” odlučeno da se u to neće upuštati. Tvrtka Arhipelag d.o.o. iz Malog Lošinja dobila je koncesiju - ”Marina” može stajati na vezu u Malom Lošinju te je kupuje od ”Lošinjske Plovidbe”.
Branko Šuljić, koji je godinama plovio na linijskim putovanjima Marine, a za vrijeme Novogodišnjih natjecanja podvodnih ribolovaca redovito bio na brodu, opisuje preuzimanje broda 30. prosinca 2005. u riječkom Novom listu ovako:
”Koliko simbolike toga dana. Vladalo je veliko nevrijeme, učinila je nevera, smjenjivali se jako jugo i olujna bura. Grom je udario u Marinu, ostala je bez struje.
Otputovali smo u Mali Lošinj s namjerom da pišemo o Marini u povodu njezina 70. rođendana. U dobro mi poznatom ambijentu brodskog salona razgovarao sam s malobrojnim članovima posade, onima koji su posluživali brod na mrtvom vezu. Dobro se poznajemo, razgovor je više ćakula nego informiranje novinara. Bio je četvrtak, 13. srpnja 2006. godine, u 12.35 sati kada inspektor Lošinjske Plovidbe u salonu Marine službeno priopćava: U 12.30 Marina je promijenila vlasnika. Prodana je! Na trenutak je zavladao u brodskom salonu muk, nevjerica… Ali, ubrzo potom uslijedila je ćakula, kao da je ta vijest nešto sasvim uobičajeno, dugo očekivano.
Posljednji zapovjednik, kapetan Ivo Zoretić ostat će zauvijek zapisan u njenoj dugoj povijesti. Odmah je napustio brod, pokupio je dokumente, svoje i brodske, i obznanio da s Marinom i on odlazi u mirovinu. U međuvremenu su pristigli novi vlasnici, časte pićem.
Marina odlazi, ali ostaje u Malom Lošinju zauvijek, rekli su tada. Nisu mogli predvidjeti što donose život i poslovne okolnosti.”
U razgovoru s novinarkom Novog lista Irom Cupać Marković, direktor tvrtke Arhipelag d.o.o. Dubravko Kušeta izjavio je 23. rujna 2011: ”Mali Lošinj je za ”Marinu” bio premalen, ili je ”Marina” bila prevelika za Lošinj”.
Nakon pet godina što je legendarna ”Marina” bila usidrena u lošinjskoj luci, tvrtka Arhipelag d.d. iz Malog Lošinja dobila je u rujnu 2011. od Lučke uprave Rijeka koncesiju na 10 godina i Marina je tada odtegljena u Riječku luku. Plan je, da se pretvori u hotel sa šezdesetak ležajeva - u kategoriji koju krase tri zvjezdice.
Danas, na liniji Zadar-Premuda-Silba-Olib uz trajektnu vezu, plovi katamaran Princ Zadra, koji svojom učinkovitom i susretljivom posadom nastavlja ponosnu tradiciju hrvatskog pomorstva.
No ipak, Marina, brod sagrađen u dalekoj Danskoj 1936. godine - brod s dušom - kako ga je s pravom nazvao Branko Šuljić, ostat će još dugo godina u srcu i sjećanju stanovništva srednje i sjeverne Dalmacije kao i svih drugih prijatelja Silbe i Maloga Lošinja”.
Dr. Mladen Ibler
Početna stranica 
Registracija 
Login 
pon srp 28, 2014 2:43 pm
